U ovom slučaju s pravom treba napraviti iznimku pa na kraju iste umjesto točke, kako nalaže gramatika, staviti uskličnik. I zapisati datum: 23. lipnja 2026. godine. Datum koji će se zauvijek pamtiti. Baš kao što se pamti i onaj prije dvadeset godina. Kao da je bilo jučer...
Prohladan dan uz Rajnu. U Baselu. Na St. Jakob Parku. Hrvatska je protiv Argentine igrala prijateljsku utakmicu u predvečerje Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, a tadašnji izbornik Zlatko Kranjčar pružio priliku plavokosom golobradom dvadesetogodišnjaku, koji jest odskakao dječačkim izgledom u dresu s brojem 14, ali u prvom redu rijetko viđenim talentom. Bio je prvi dan ožujka ljeta Gospodnjega 2006. Dan kada se rodila veličanstvena reprezentativna karijera najvećeg hrvatskog nogometaša svih vremena.
Umjetna inteligencija izračunala je da brojanje naglas od 1 do 200 traje otprilike nešto više od tri minute. Dakle, nimalo jednostavno. Uzmemo li u obzir Lukine nastupe za Vatrene, niz od prvog do dvjestotog potrajao je dvadeset godina. Traje i dalje... I sobom nosi simboliku. Pa u poimanju te uistinu veličanstvene brojke nameće odstupanje od matematičkih pravila i broju 2 umjesto dviju nuli pridružuje znak beskonačnosti koji simbolizira vječnost i neprekidnost.
U crkvi Svetog Burchardija u njemačkom gradu Halberstadtu trenutačno se izvodi najduža glazbena kompozicija na svijetu koju potpisuje John Cage. Započela je 2001. godine, trajat će 639 godina, a najsvježija promjena tona na orguljama dogodila se u veljači ove godine. Orgulje ne svira čovjek; zrak kroz svirale pokreće mehanički sustav, a pojedini tonovi i akordi mogu trajati godinama. Promjene zvuka događaju se vrlo rijetko i postaju posebni događaji koji privlače posjetitelje iz cijelog svijeta. I još jedan zanimljiv detalj: izvedba je započela tišinom koja je trajala oko 17 mjeseci jer je tako proizlazilo iz partiture kada se rastegne na stoljeća. Prvi puni akord zazvučao je tek 2003. godine.
Za razliku od kompozicije Johna Cagea i njezine početne tišine, akordi “beskonačne simfonije” Maestra Luke gromoglasno su odjeknuli već na njezinoj praizvedbi i premijeri u Baselu, a onda idućih dvadeset godina do njezinog velikog jubileja mamili ovacije i aplauze na najvećim pozornicama širom svijeta. Na radost svih štovatelja “najljepše igre” koji su imali i još uvijek imaju privilegiju biti Modrićevi suvremenici.
O Lukinom opusu među Vatrenima pisale su se i pisat će se knjige, snimali su se i snimat će se dokumentarci, možda jednog dana netko dovoljno hrabar napiše i scenarij za igrani film. Generacijama će se prepričavati njegova nogometna magija, elegancija pokreta i lucidnost, osjećaj za loptu i igru. I nitko nikad neće pretjerati nižući hvalospjeve. Luka će zaslužiti "homage" iza svake točke i uskličnika.
Maestro, muzika!
